Obicno se kaze da je u svakom vaznom poslu veoma bitan dobar pocetak. Jer, ako se dobro zapocne ima izgleda da se i dobro zavrsi. Pocetak rada Medjunarodnog krivicnog suda u prvom velikom i pravom slucaju, koji je pred njim pokrenut, pretrpeo je potpuni fijasko. Rec je, naravno, o poznatom slucaju Tuzilac Suda protiv Djordja Djukica. Pri tom je ovaj slucaj ne samo neslavno okoncan, nego je i poguban primer teskih povreda odgovarajucih krivicno-pravnih jemstava i ustanova, koji se inace dosledno primenjuju i uvazavaju u svim civilizovanim zemljama.
Lisenje slobode bilo kog lica je izuzetno tezak i, po elementarna ljudska prava, opasan cin, pa ga zato treba vrsiti krajnje smotreno i obazrivo. U civilizovanim zemljama to se, uz odgovarajuca proceduralna jemstva, moze ciniti samo na osnovu sudskog naloga kada postoji osnovana sumnja da je pocinjeno krivicno delo ili u slucaju zaticanja u vrsenju tezeg krivicnog dela za koje se goni po sluzbenoj duznosti. Generala Djordja Djukica su uhapsile muslimanske vlasti na putu pod zastitom Medjunarodnih snaga (IFOR-a), a da mu ni sudske vlasti u muslimanskom Sarajevu niti Medjunarodni krivicni sud u Hagu (odnosno njegov tuzilac) prethodno nista nisu stavljali na teret, a kamoli osumnjicili za bilo kakvo krivicno delo. [tavise, on nije ni uhapsen, buduci da hapsenje podrazumeva odgovarajucu pravnu formu, nego je jednostavno kidnapovan prilikom svojevrsnog drumskog razbojnistva pred ocima IFOR-a. To se odigralo 30. januara 1996. godine na putu ciju je sigurnost obezbedjivao IFOR. General-potpukovnik Djordje Djukic, pomocnik komandanta Glavnog staba Vojske Republike Srpske za pozadinu (logistiku), pukovnik Aleksa Krsmanovic, pomocnik komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa za pozadinu, i vozac Radenko Todorovic vozili su se tim putem u civilnom odelu, u vozilu sa civilnim tablicama, a da je njihov prolazak prethodno prijavljen IFOR-u. Stoga je lisenje slobode generala Djordja Djukica, pukovnika Alekse Krsmanovica i vozaca Radenka Todorovica akt teske samovolje kojim se povredjuje dobro poznata pravna ustanova habeas corpus - jemstvo protiv arbitrarnog lisenja slobode. Jer, u trenutku hapsenja ova lica nisu zatecena u vrsenju icega zabranjenog, niti je, pak, postojao validan sudski nalog za njihovo lisenje slobode. Posle ovakvog hapsenja general Djordje Djukic i pukovnik Aleksa Krsmanovic su od 30. januara do 4. februara 1996, dakle punih sest dana, nezakonito drzani u policijskom pritvoru, iako vazeci Zakon o krivicnom postupku u muslimanskom Sarajevu utvrdjuje da policijski pritvor moze trajati najduze 72 casa. Tek 6. februara uruceno im je resenje o odredjivanju pritvora, a Visi sud u Sarajevu resenjem br. Ki - 57/96 pokrenuo je istrazni postupak protiv generala Djordja Djukica zbog sumnje da je izvrsio krivicno delo genocida i ratnog zlocina protiv civilnog stanovnistva. Sve do tada general Djordje Djukic je punih osam dana bio izlozen torturi i uzasnim psihickim pritiscima beskrajnim saslusavanjima koja su trajala i po dvadeset casova dnevno. I to je cinjeno uprkos Djukicevom blagovremenom upozorenju da je tesko bolestan i da su mu neophodni lekarska pomoc i odgovarajuci lekovi.
Ma koliko ovako ocigledno nezakonito i samovoljno postupanje muslimanskih vlasti sa srpskim visokim oficirima bilo odurno i za svaku osudu, ono nikoga nije iznenadilo. U gradjanskom i verskom ratu uzajamna mrznja dovodi i do mnogo gorih i opasnijih nedela, pogotovo ako su medjunarodni cinioci u Bosni prema jednoj strani pristrasni ili u najmanju ruku ravnodusni.
Ono sto je, medjutim, sve iznenadilo, to je sklonost Medjunarodnog krivicnog suda u Hagu, a narocito njegovog tuzioca Ricarda Goldstona da pogresno primenjuje i krsi pravila koja je sam Sud doneo. Pocev od novembra 1993, kada je stupanjem na duznost jedanaest svojih sudija ovaj Sud poceo da radi, pa sve do 30. januara 1996. (dakle, dve godine i dva meseca), tuzilastvo ovog Suda je pomno prikupljalo sve moguce podatke o izvrsenim zlocinima na teritoriji bivse Jugoslavije, a narocito u Bosni i Hercegovini. I tom prilikom niko, ama bas niko, nije oznacio generala Djordja Djukica i pukovnika Aleksu Krsmanovica kao mogucne ratne zlocince, iako su u tom sakupljanju podataka i sastavljanju liste osumnjicenih ucestvovale sve moguce strane, ukljucujuci i muslimansku vladu u Sarajevu. Ova nesumnjiva cinjenica nalagala je tuziocu Ricardu Goldstonu u najmanju ruku uzdrzavanje i veliku opreznost kada je saznao da su na putu koji obezbedjuje IFOR muslimanske vlasti kidnapovale visoke srpske oficire pod izgovorom da su ratni zlocinci. Umesto toga, ambiciozni Ricard Goldston je svojom odlukom od 7. februara 1996. pokrenuo istragu protiv generala Djordja Djukica i pukovnika Alekse Krsmanovica i time kovalidirao bezakonje muslimanske vlasti i njihovu navodnu sumnju da su ova dvojica ratni zlocinci. A odmah potom je uputio svoje strucnjake u Sarajevo da na licu mesta ispitaju ovaj dugo ocekivani slucaj. ^ak je prilikom posete Becu radi razgovora s predstavnicima Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju Goldston izricito rekao da dokazi protiv Djukica i Krsmanovica oeimaju dovoljnu tezinu da bi se pristupilo istrazio. Zato je Kristijan [artije, portparol haskog Suda, i mogao da izjavi, da je Goldston oezakljucio da ima dovoljno razloga da se ozbiljno shvate bosanske optuzbe i povede istraga o eventualnoj odgovornosti osumnjicenih za dela u nadleznosti medjunarodnog suda.
Na zahtev Ricarda Goldstona, 12. februara 1996. general Djordje Djukic i pukovnik Aleksa Krsmanovic, u svojstvu osumnjicenih, prebaceni su u zatvor Medjunarodnog suda u Hagu. A to je znacilo da, shodno pravilu 2. ovog Suda, protiv ovih lica aetuzilac poseduje pouzdano obavestenje koje smera da pokaze da su oni mozda pocinili zlocin za koji je ovaj Sud nadlezano. Jedva da treba reci da je u ovoj sintagmi najvaznija pouzdanost obavestenja o navodnim zlocinima osumnjicenih.
Prema clanu 8. Statuta Medjunarodnog suda od 25. maja 1993, ovaj Sud uporedo sa nacionalnim sudovima drzava ima konkurentsku nadleznost u progonu lica koja su ozbiljno povredila medjunarodno humanitarno pravo na teritoriji bivse Jugoslavije od 1. januara 1991. godine. Takodje je utvrdjeno prvenstvo Medjunarodnog suda nad nacionalnim sudovima. Ali do prakticnog ostvarivanja ovog prvenstva moze doci samo ako, u bilo kojoj fazi postupka, Medjunarodni sud formalno zahteva od nacionalnog suda da mu ustupi nadleznost shodno ovom Statutu i potonjim Pravilima o postupku i dokazima.
Kako je Visi sud u Sarajevu svojim resenjem br. Ki - 57/96 vec pokrenuo krivicni postupak protiv generala Djordja Djukica i pukovnika Alekse Krsmanovica, tuzilac Ricard Goldston je prethodno morao, ako je zeleo da pokrene svoju istragu pred Medjunarodnim sudom, da predlozi sudecem vecu da uputi formalni zahtev za ustupanje nadleznosti ovom Sudu. Zatim je bilo neophodno da sudece vece usvoji tuziocev predlog, pa da Medjunarodni sud uputi formalni zahtev datoj drzavi da njen sud ustupi nadleznost. I tek kad nacionalni sud drzave stvarno ustupi Medjunarodnom sudu nadleznost u datom slucaju, tuzilac Medjunarodnog suda moze pokrenuti istragu i traziti prebacivanje osumnjicenih u Hag. Ricard Goldston je, medjutim, ucinio i jedno i drugo - pokrenuo istragu i prebacio osumnjicene u Hag - a da prethodno nije predlozio sudecem vecu da uputi formalni zahtev za ustupanje nadleznosti, sacekao odluku sudeceg veca, s mo upucivanje zahteva i njegovo formalno prihvatanje, cime je prekrsio pravilo 9. i 10, koje je i za njega moralo biti zakon.
Da je kojim slucajem Ricard Goldston raspolagao iole pouzdanim i ozbiljnim dokazima protiv Djukica i Krsmanovica, ne bi ga mnogo uznemirilo ovo neugodno saznanje da je prekrsio Pravila Suda ciji je organ. Kako, pak, takvih dokaza nije bilo niti je postojala nada da se oni uopste mogu pribaviti, Goldston je bio prinudjen da se dovija, iskrivljuje i krivotvori cinjenice ne bi li se nekako izvukao, u cemu mu je nesebicno pomagao predsednik prvog sudskog veca, francuski sudija Klod @orda. Prvo cega se dosetio bila je promena pravnog statusa Djordja Djukica i Alekse Krsmanovica. Pri tom su i Ricard Goldston i nadlezne sudije naprecac smetnule s uma da je 13. februara 1996. portparol Suda u Hagu Kristijan [artije zvanicno obavestio javnost da je zapoceo istrazni postupak protiv dvojice visokih oficira Vojske Republike Srpske i da im je u svojstvu osumnjicenih saopsteno da imaju pravo da ne odgovaraju na pitanja, pravo na izbor odbrane odnosno advokata i pravo na placene sudske prevodioce, a da je vec sutradan 14. februara 1996. sam Goldston izjavio da su Djukic i Krsmanovic prebaceni u Hag opod sumnjom da su tokom konflikta u bivsoj Jugoslaviji izvrsili ozbiljne povrede medjunarodnog humanitarnog pravaoe. Umesto ovakve kvalifikacije svojih zatocenika u Hagu, Goldston im je 28. februara 1996. naprecac promenio status i proglasio ih potencijalnim svedocima na zaprepascenje advokata Tome File i Milana Vujina, koji su smesta izjavili da oprvi put cujuoe kako su njihovi klijenti svedoci, a ne osumnjiceni. Pravi razlog ove promene kvalifikacije statusa Djukica i Krsmanovica bio je u tome sto za dovodjenje navodnih svedoka u Hag nije potreban formalni zahtev sudeceg veca za ustupanje nadleznosti niti formalna odluka Viseg suda u Sarajevu da svoju nadleznost ustupi Medjunarodnom sudu u Hagu. Takva mogucnost predvidjena je pravilom 90 bis, koje je naknadno pridodato, prema kojem Medjunarodni sud moze traziti da mu se, zarad svedocenja, privremeno ustupi pritvoreno lice. Tako ispada da su Djukic i Krsmanovic kidnapovani i zatim formalno podvrgnuti krivicnoj istrazi u Sarajevu samo zbog toga da bi potom, s lisicama na rukama, bili prebaceni u haski zatvor radi navodnog svedocenja. Tako su tuzilac i sudije u Hagu oobogatileoe medjunarodnu praksu procesnog krivicnog prava novom ustanovom preventivnog hapsenja svedoka, koju do sada nije poznavalo nijedno civilizovano krivicno zakonodavstvo. Svedok se, naime, moze prinudno privesti sudu tek ako se ne odazove uredno urucenom pozivu, a svoj izostanak ne opravda.
Ako je na prvi pogled ovo bila nevesta i naivna sofisterija, ona je u sustini i po svojim posledicama bila dijabolicno lukavstvo. Ovim prekvalifikovanjem iz statusa osumnjicenog u status svedoka, tuzilac je prakticno oponudiooe generalu Djordju Djukicu i pukovniku Krsmanovicu da svedoce i svojim izjavama druge terete, a da ih za uzvrat on sam nece optuziti i izvesti na Sud, sto predstavlja svojevrsnu ucenu i iznudjivanje. Pri tom je tuzilac morao znati da su tako pribavljena osvedocenjaoe sumnjive verodostojnosti, buduci da se tesko moze verovati coveku koji tereti druge da bi za sebe izvukao neku licnu korist. I sto je najgore, ova ucena i iznudjivanje svedocenja bili su potkrepljeni sledecom pogibeljnom pretnjom: ili cete opropevatioe ovde u Hagu, ili cemo vas vratiti vasim muciteljima u muslimanskom Sarajevu. A da su to bile i ucena i pogibeljna pretnja znao je i predsednik sudeceg veca Klod @orda koji je, gotovo s nevericom, nekoliko puta pitao generala Djordja Djukica i njegove advokate - Milana Vujina i Tomu Filu - da li im je jasno da se iz Haga, ako ne bude "dobrovoljnog" svedocenja moze samo natrag u muslimansko Sarajevo u kojem se moze nadati i smrtnoj kazni za navodno saucesnistvo u genocidu, a da i ne govorimo o iscrpljivanju i mucenju u zatvoru, cemu je muslimanska policija i vicna i sklona.
Suocen s odlucnim odbijanjem i generala Djordja Djukica i pukovnika Alekse Krsmanovica da "saradjuju" s tuziocem i druge terete da bi sebe spasili, Ricard Goldston je pocetkom maja 1996. povukao jos jedan dijabolican potez: resio je da razdvoji dalju sudbinu ove dvojice haskih zatocenika pa da generala Djukica optuzi, a pukovnika Krsmanovica vrati u ralje muslimanske policije i pravosudja u Sarajevu. S nacelnog stanovista, ovo razdvajanje je, inace, bilo vrlo tesko, posto su obojica bili pozadinski oficiri - Djukic pomocnik komandanta Glavnog [taba Vojske Republike Srpske za pozadinu, a Krsmanovic pomocnik komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa za pozadinu. Otuda ako se generalu Djukicu stavi na teret saucesnistvo u bombardovanju i razaranju Sarajeva time sto je Sarajevsko- romanijski korpus, koji je drzao opsadu muslimanskog Sarajeva, snabdevao hranom i municijom, zbog cega za oistooe delo ne odgovara i pukovnik Krsmanovic, koji je potrebstine koje mu je slao Djukic neposredno upucivao topovskim baterijama na visovima oko Sarajeva. Ono sto, medjutim, nije bilo mogucno sa stanovista nacela i pravne logike, bilo je dopusteno i izvodljivo sa stanovista prakticne celishodnosti, kojom se Ricard Goldston izgleda jedino rukovodi.
A u cemu je bila prakticna celishodnost? Kada je tuzilac ponudio Djukicu i Krsmanovicu da "saradjuju" i terete one iznad sebe, odbijanje te ponude moralo je biti surovo kaznjeno da bi svaki sledeci na silu doveden osvedokoe u Hag unapred znao da nema izbora. Zato je Krsmanovic odmah vracen u Sarajevo, iako su i tuzilac i sudije vrlo dobro znali kakvoj ce pogibelji biti izlozen njihov nesudjeni svedok, kome oni, i pored najbolje volje, nista, ama bas nista, nisu mogli da stave na teret. Protiv generala Djordja Djukica Ricard Goldston je podigao optuznicu da bi ga tako kaznio zbog odbijanja ponudjene osaradnjeoe, a svom Sudu pruzio priliku za prvo veliko sudjenje vaznoj licnosti u samom vrhu srpske vojske. A mozda se i ponadao da ce Djukic, pod teretom optuznice i teske bolesti koja je uzimala maha, na kraju pokleknuti i opropevatioe. Pri tom Goldstona nije nimalo zabrinjavala mogucnost ovako bezocne zloupotrebe Djukiceve teske bolesti, buduci da su zarad zadovoljenja medjunarodne pravde sva sredstva dozvoljena.
Samo podizanje optuznice protiv generala Djordja Djukica predstavljalo je novu i tesku povredu Pravila o postupku i dokazima. Kako je neocekivanim prevodjenjem Djukica i Krsmanovica iz statusa osumnjicenih u status svedoka Ricard Goldston precutno priznao da je vec tesko povredio Pravila time sto nije prethodno pokrenuo postupak za ustupanje nadleznosti Medjunarodnom sudu, s pravom se ocekivalo da ovoga puta nece ponoviti istu gresku. Vec je receno da je 6. februara 1996. resenjem Viseg suda u Sarajevu br. Ki - 57/96 pokrenuta istraga protiv generala Djordja Djukica i nalozeno njegovo zadrzavanje u pritvoru, sto je znacilo da je protiv njega poveden krivicni postupak pred sudom Muslimansko-hrvatske federacije. U takvim okolnostima tuzilac Medjunarodnog suda nije mogao neposredno da podigne optuznicu protiv Djukica, tim pre sto u tom trenutku nije raspolagao nikakvim dokazima. Da bi to ucinio morao je najpre da predlozi sudecem vecu da uputi formalni zahtev za ustupanje nadleznosti ovom Sudu. I tek kada Visi sud u Sarajevu dostavi odluku o ustupanju svoje nadleznosti Medjunarodnom sudu, Ricard Goldston je bio vlastan da podigne optuznicu.
On je, medjutim, i ovoga puta prekrsio pravilo 9. i 10. ovog Suda i podigao optuznicu, a da pre toga Visi sud u Sarajevu nije ustupio niti Medjunarodni sud preuzeo nadleznost u ovom slucaju. [to je najgore, u tome je imao podrsku sudije Karibi-Uajta, koji je prihvatio optuznicu i potpisao nalog za hapsenje, iako je dobro znao da prenosenje nadleznosti formalno nije izvrseno. Tako se iznova obelodanilo da se ni tuzilac niti pojedine sudije nimalo ne drze Pravila koja bi trebalo da ih obavezuju.
Pored ovog formalnog, optuznica protiv Djukica imala je i nedopustivi materijalni nedostatak - nije individualisala Djukicevu odgovornost niti je bila potkrepljena valjanim i pouzdanim dokazima. U njoj se, pored ostalog, tvrdi da je general Djordje Djukic, u svojstvu pomocnika komandanta za pozadinu, obavljao sledece poslove i duznosti: regulisanje potreba jedinica po svim pitanjima vezanim za pozadinsko snabdevanje unutar vojske bosanskih Srba; predlaganje kadrovskih imenovanja; izdavanje naredbi vezanih za isporuku materijala za jedinice vojske bosanskih Srba; regulisanje transfera u pozadinske baze; donosenje odluka o uzimanju materijala i tehnicke opreme iz skladista vojske bosanskih Srba i upotreba te opreme. Potom se dodaje da je oDjordje Djukic, u dogovoru s drugima, planirao, pripremao ili na drugi nacin potomagao i ucestvovao u planiranju i pripremi dela i operacija vojske bosanskih Srba i njenih saradnikaoe, koji ukljucuju i bombardovanje civilnih objekata. To bombardovanje trajalo je od maja 1992. godine do priblizno decembra 1995, kada su ooruzane snage bosanskih Srba u Sarajevu, na rasprostranjenoj i sistematskoj osnovi, namerno i neselektivno gadjali i civilne ciljeve koji nisu imali vojnog znacaja kako bi ubijali, ranjavali, terorisali i demoralisali civilno stanovnistvo Sarajevaoe. Iz opisa ovih radnji koje se Djukicu stavljaju na teret ispada da je, zbog snabdevanja celokupne Vojske Republike Srpske, on i neposredno odgovoran za pocinjene ratne zlocine. Optuznica, medjutim, ne sadrzi dokaze na osnovu kojih se moze utvrditi kauzalna veza izmedju radnji optuzenog i nastupelih posledica koje se kvalifikuju kao ratni zlocin. Umesto toga pokusava se da se odokazeoe da je general Djordje Djukic, kao pomocnik komandanta za pozadinu, neposredno odgovoran za sve operacije na frontu oko Sarajeva.
Posebnu paznju zasluzuje cinjenica da tuzilac nije naveo tacne datume kada su tokom naznacenog perioda ova bombardovanja vrsena da bi se lakse utvrdila uzrocna veza izmedju odgovarajucih cinjenja Djordja Djukica i proizvedenih posledica - ranjavanja, ubijanja i zastrasivanja civilnog stanovnistva. A nije to cinio, jer je od samog pocetka znao da je tokom celog tog perioda teska bolest Djordja Djukica povremeno nalagala duza odsustva s radnog mesta i boravak u Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu. Otuda se moglo dogoditi da u slucaju navodjenja tacnih datuma bombardovanja za koja je Djukic navodno odgovoran, ovaj ponudi savrsen alibi - pouzdan dokaz da je bas tih dana bio podvrgnut ozbiljnim medicinskim zahvatima koji mu nisu dozvolili da planira i priprema tako oznacena bombardovanja.
Zahvaljujuci ovakvim nepotpunostima i neodredjenostima, ova optuznica bi mogla, kao svojevrsni formular, da posluzi za optuzivanje hiljada drugih srpskih boraca tako sto bi se samo ubacili licni podaci i podvlacila objektivna odgovornost svakog od njih za radnje na bilo kom delu fronta. Ovo naravno pod uslovom da se u krivicnom pravu, koje primenjuje Medjunarodni sud u Hagu, dopusta i objektivna odgovornost, koja je inace u civilizovanim zemljama davno napustena.
Najslabiju stranu podignute optuznice protiv generala Djordja Djukica predstavljaju dokazi koje je tuzilac uspeo da prikupi. To je najpre shema organizacione strukture civilne i vojne vlasti u Republici Srpskoj, kao i pregled unutrasnje organizacije jedne politicke stranke u koju su navodno ukljuceni i Arkanovci. Zatim se daju podaci o generalu Djordju Djukicu, narocito o nacinu njegovog prelaska na duznost u Vojsku Republike Srpske, kao i pregled njegovih sluzbenih duznosti i obaveza. Posebno iznenadjuje cinjenica da su se u ovoj optuznici nasli i podaci o Radovanu Karadzicu, Predsedniku Republike Srpske, i general- pukovniku Ratku Mladicu, komandantu Vojske Republike Srpske, i njihovim navodnim delatnostima, iako je Ricard Goldston protiv ove dvojice vec podigao odgovarajuce optuznice. Po svoj prilici posredi je pokusaj Ricarda Goldstona da generala Djordja Djukica dovede u vezu sa Radovanom Karadzicem i Ratkom Mladicem, pa da na osnovu tako utvrdjene veze izvede i zakljucak o Djukicevoj krivici na osnovu puke pripadnosti istoj vojnoj organizaciji. Na kraju se daje tabelaran pregled navodnih bombardovanja civilnih ciljeva i civilnog stanovnistva bez ikakvog objasnjenja ko je sacinio ovaj pregled (to je mogao uciniti i novinar na osnovu izvestaja iz dnevnih listova) i na osnovu kojih verodostojnih podataka je to ucinio.
Na osnovu ovakvih, neuverljivih i krajnje neodredjenih, dokaza Ricard Goldston je zadrzao u pritvoru i optuzio Djordja Djukica, stavljajuci mu na teret navodno delo za koje se moze izreci i dozivotna robija. A time je stavio do znanja da se bosanski Srbi podvode pod posebnu kategoriju, za koje vazi sledece pravilo koje Kraljica postavlja u Alisi u zemlji cuda: oPrvo osuda, posle presudaoe.
Tuzilac je, naravno, dobro znao da ponudjene ocinjeniceoe nisu nikakvi dokazi koji potkrepljuju Djukicevu individualnu odgovornost, ali se nadao da ce do sudjenja, koje je stalno odlagano, nesto uverljivije ipak pribaviti ili ce sam optuzeni, pod teretom teske bolesti koja je uzimala maha, pristati da kao svedok osaradjujeoe sa Sudom i time koliko - toliko opravdati vlastito dovodjenje u Hag. Kada se posle nekog vremena i ova poslednja nada izjalovila, Ricard Goldston je smogao snage za ocajnicki potez: predlozio je povlacenje optuznice. Ali umesto da javno prizna da nije uspeo da pribavi valjane i uverljive dokaze, pokusao je da svoj veliki profesionalni poraz predstavi kao cin vlastite plemenitosti i humanosti. Iako je od pocetka znao da Djordje Djukic boluje od teske i neizlecive bolesti, Goldston je tek sada nasao za potrebno da obavesti Sud da, prema nezavisnom vestacenju danskih lekara, Djukic boluje od terminalnog karcinoma koji je vec proizveo metastaze u nekolicini organa, ukljucujuci i kicmu. Pri tom je, da bi bar prividno sacuvao vlastiti obraz, i zrazio nadu da oodustajanje od optuznice nece biti na stetu njegovog prava da optuzi okrivljenog u neko drugo vreme u buducnosti za iste prestupe ako se zdravstveno stanje okrivljenog promenioe.
Da je tuzilac zaista bio spreman da se suoci sa svojom profesionalnom i ljudskom savescu, on je morao da se upita: pa zar kidnapovanje Djordja Djukica, dugotrajna i iscrpljujuca oispitivanjaoe i mucenja u sarajevskom muslimanskom zatvoru, kao i optuzivanje i izvodjenje na Sud na pravdi Boga nisu morali dovesti do fatalnog dusevnog potresa koji je ubrzao pogorsanje vec i onako teske bolesti? I zar Djordje Djukic ne bi, na svoju srecu i radost svoje porodice, znatno duze ziveo da nije bio izlozen ovom zlostavljanju, lisenju slobode i neosnovanom optuzivanju? Umesto toga, Ricard Goldston je ravnodusno primetio da optuzeni verovatno nece preziveti sudjenje, a ukoliko se to i ne dogodi, progresivno pogorsanje njegovog zdravlja ucinice ga uskoro nesposobnim da znacajnije ucestvuje u svojoj odbrani. Otuda bi sudjenje pod takvim okolnostima bilo po sebi nepravicno.
Djukicevi branioci odmah su se suprotstavili ovom predlogu Ricarda Goldstona i njegovom pokusaju da se pod velom humanosti bezbolno izvuce iz niza gresaka koje je sam pocinio i prikrije svoju odgovornost za veliko zlo koje je Djordju Djukicu pri tom naneo. Branioci su s valjanim razlogom tvrdili da tuzilac nije potkrepio optuznicu nikakvim dokazima o navodnoj krivici generala Djordja Djukica, pa su stoga zahtevali da ga Sud bezuslovno oslobodi zbog nedostatka dokaza. Takodje su upozorili da bi svako drugo resenje, ukljucujuci i puko povlacenje optuznice zbog bolesti optuzenog, ostavilo tracak sumnje da je ratni zlocinac, cime bi njegova cast i ugled bili ukaljani. Sudece vece, kojim predsedava francuski sudija Klod @orda, odmah je primetilo da predlog Ricarda Goldstona nije u skladu sa pravilom 51. koje glasi: oTuzilac moze da povuce optuznicu bez odobrenja u svako doba pre nego sto je ona potvrdjena, a posle toga samo s odobrenjem sudije koji ju je potvrdio, ili, ukoliko je sudjenje u toku, samo s odobrenjem sudeceg vecaoe. Kako nije naveden ni jedan uslov - recimo, teska bolest optuzenog - koji treba da bude ispunjen da bi se optuznica povukla, nema nikakve sumnje da se to moze uciniti samo ako su iscezli razlozi zbog kojih je ona podignuta. A to znaci da vise nema osnovane sumnje da su pocinjeni ratni zlocini niti ikakvih dokaza koji bi tu sumnju potkrepljivali. Otuda bi povlacenje optuznice, kako je to tuzilac predlozio, znacilo da nju nije trebalo ni podizati, a da bi se ona iznova mogla podici ne zbog poboljsanog zdravlja Djordja Djukica, buduci da nema uslovnog povlacenja optuznice, nego samo na temelju novih dokaza koji bi u medjuvremenu bili prikupljeni.
Suoceno s takvim stanjem stvari, sudece vece je pokusalo da nadje osolomonskooe resenje koje ce bar privremeno sacuvati obraz Suda i tuzioca kao njegovog nerazdvojnog dela. Pozivajuci se na pravilo 65. o privremenom oslobadjanju, ono je donelo odluku o ukidanju pritvora Djordju Djukicu zbog njegovog teskog zdravstvenog stanja i nemogucnosti da mu se u zatvoru pruzi odgovarajuca medicinska nega, dok je sama optuznica ostala na snazi. Sudece vece je, medjutim, i ovoga puta prekrsilo Pravila o postupku i dokazima koje je sam Sud doneo. Stavom (B) pravila 65. predvidjeno je, naime, da se pritvoreno lice moze privremeno osloboditi osamo u izuzetnim okolnostima posle saslusanja predstavnika zemlje domacinaoe, to jest Holandije, a mozda i SR Jugoslavije u koju je Djukic po izlasku iz zatvora doputovao. U groznicavoj zurbi da pronadje izlaz iz zabrinjavajucih i ponizavajucih okolnosti u kojima se Sud obreo, sudece vece je smetnulo s uma ovu neotklonjivu obavezu, pa nije naslo za potrebno da saslusa predstavnika vlade Holandije odnosno Jugoslavije. Tako se proces protiv generala Djordja Djukica okoncao onako kako je zapoceo - flagrantnim i sramnim krsenjem pravila civilizovanog krivicnog postupka. Ostalo je jos da apelaciono vece odgovori na zalbu tuzioca, kao i na prigovore branilaca koji uporno zahtevaju da se ovaj proces okonca meritornom a ne proceduralnom odlukom, to jest da se Djordje Djukic oslobodi zbog nedostatka dokaza i time sacuvaju njegova cast i obraz. A tuzilac i sudije u Hagu, uprkos svom velikom profesionalnom i moralnom porazu, imaju bar jedno zadovoljstvo - skratili su zivot generalu Djordju Djukicu i kao jahaci apokalipse ubrzali njegovu smrt. Na nju nije trebalo dugo cekati. Dana 18. maja 1996. Djordje Djukic je ispustio svoju izmucenu dusu.
Nista se manje haski Sud nije obrukao ni u slucaju pukovnika Alekse Krsmanovica. Kad je Ricard Goldston zvanicno zatrazio izrucenje haskom Sudu ovog visokog srpskog oficira, izricito je uveravao da dokazi protiv njega oimaju dovoljnu tezinu da bi se pristupilo istrazioe. A po njegovom prebacivanju u Hag, 14. februara 1996. iznova je potvrdio da je Krsmanovic opod sumnjom da /je/ tokom konflikta u bivsoj Jugoslaviji izvrsi/o/ ozbiljne povrede medjunarodnog humanitarnog pravaoe.
Nije, medjutim, proslo ni dve nedelje, a Ricard Goldston je promenio status osumnjicenog Krsmanovica i proglasio ga svedokom, sve u nadi da ce ga privoleti da osvedocioe protiv svojih pretpostavljenih. Toga radi posluzio se i ucenom, pa je Krsmanovicu stavio do znanja da se iz Haga, ako odbije ponudjenu osaradnjuoe, moze vratiti samo u muslimanski zatvor u Sarajevu. Uverenog u svoju nevinost, Krsmanovica ni ova pretnja nije pokolebala, pa su se Ricard Goldston i clanovi sudeceg veca suocili s teskim izborom: da dopuste njegovo oslobodjenje i time priznaju svoj profesionalni poraz, ili da prekrse Pravila koja i njih same obavezuju, da bi ostvarili svoju pretnju i Krsmanovica, s lisicama na rukama, vratili u muslimansko Sarajevo. Na bezuslovno oslobadjanje Krsmanovica prisiljavala ih je cinjenica da nista nisu mogli da mu stave na teret, iako su uporno tragali za dokazima koji bi potvrdjivali njegovu krivicu, sto je znacilo da je bez ikakve sumnje nevin. Na to ih je obavezivalo i poznato pravno nacelo non-bis-in-idem (ne ponovo o istom) koje ne dopusta da se za isto delo dva puta sudi. Zato je clanom 10. Statuta Medjunarodnog suda od 25. maja 1993. izricito utvrdjeno da se oni jednom licu nece suditi pred nacionalnim sudom za dela koja po sadasnjem Statutu predstavljaju ozbiljne povrede medjunarodnog humanitarnog prava za koja mu je vec sudjeno pred Medjunarodnim sudomoe. A kako je Aleksa Krsmanovic u svojstvu osumnjicenog prebacen u Hag, cime je zapoceo krivicni postupak pred Medjunarodnim sudom, odustajanje od podizanja optuznice znacilo je da je taj postupak okoncan. I ne samo da je okoncan nego da se za isto delo Krsmanovicu ne moze iznova suditi pred bilo kojim nacionalnim sudom, ukljucujuci i Visi sud u muslimanskom Sarajevu. Ukratko, posle odluke Ricarda Goldstona da odustane od podizanja optuznice protiv pukovnika Krsmanovica koji je u Hag prebacen kao osumnjiceni, ovaj je morao biti pusten na slobodu.
Umesto toga Sud u Hagu prekrsio je neprikosnoveno pravilo non-bis-in-idem i, avionom koji je sam iznajmio, vratio pukovnika Aleksu Krsmanovica u istrazni zatvor muslimanskog Sarajeva. Ohrabren ovakvim postupkom haskog Suda, muslimanski sudija Izet Bazdarevic odmah je izjavio da se istraga protiv Krsmanovica nastavlja da bi se utvrdilo oda li je pukovnik odgovoran za zlocineoe. A da bi otklonio prigovor da je za isto delo vec vodjen i okoncan postupak pred haskim Sudom, sudija Bazdarevic je samouvereno dodao: oMi imamo svoje zakone i Hag ima svoje zakone.oe ^ak je istragu protiv pukovnika Krsmanovica u medjuvremenu prosirio zbog sumnje da je ovaj na podrucju rodnog Sokolca ucestvovao u zlocinima protiv ratnih zarobljenika.
Da se kojim slucajem haski Sud pridrzavao Pravila o postupku i dokazima, koja je sam doneo, bio je duzan, shodno pravilu 13, da vlastima Muslimansko-hrvatske federacije i Visem sudu u Sarajevu odmah uputi obrazlozenu naredbu kojom se od tog suda zahteva da trajno obustavi svoj postupak protiv pukovnika Alekse Krsmanovica. Haski sud je, medjutim, uporno cutao i time precutno kovalidirao bezakonje u muslimanskom Sarajevu. Naposletku se ovaj slucaj okoncao sramno kako je i zapoceo. Dana 21. aprila 1996. pukovnik Aleksa Krsmanovic je kao ratni zarobljenik razmenjen za muslimane, ratne zarobljenike, koje je u doba rata zarobila Vojska Republike Srpske. A to samo znaci da je po zvanicnom prestanku rata pukovnik Krsmanovic kao civil kidnapovan da bi se pribavili taoci i, pod vidom razmene, iznudilo pustanje na slobodu nekolicine muslimanskih vojnika koji su bili zarobljeni u borbi dok je rat jos trajao. Tako je sud u Hagu, hteo - ne hteo, krsenjem vlastitih Pravila, ucestvovao u prikrivanju uzimanja talaca - ratnog zlocina zbog cijeg je progona i obrazovan.
Ako je vec na pocetku svog rada u slucaju Tuzilac Suda protiv Djordja Djukica Medjunarodni krivicni sud u Hagu doziveo veliku bruku, svako ozbiljnije ispitivanje nacina na koji je ovaj Sud osnovan i Pravila po kojima deluje brzo ce nas uveriti da taj fijasko nije bio nimalo slucajan. To se moglo naslutiti vec prilikom obelodanjivanja Rezolucije Saveta bezbednosti br. 808 od 22. februara 1993. godine, kojom je izrazena namera da se osnuje medjunarodni sud za kaznjavanje lica koja su odgovorna za ozbiljne povrede medjunarodnog humanitarnog prava na teritoriji bivse Jugoslavije od 1991, a da pri tom Savet bezbednosti nije nasao za potrebno da navede pravni osnov za obrazovanje ovog suda. Razlog zbog kojeg je Savet bezbednosti dopustio ovaj propust jednostavan je: takvog pravnog osnova nema niti ga u postojecem pravnom poretku Ujedinjenih nacija moze biti. Od osnivanja Organizacije ujedinjenih nacija proslo je pola veka a da nikada do tada Savet bezbednosti, kao njen glavni politicki i izvrsni organ, nije uzeo sebi za pravo da obrazuje sudove, buduci da u medjunarodnoj zajednici, zbog odsustva univerzalnog zakonodavnog organa, izvor sudske vlasti pociva u medjunarodnim ugovorima. To je izricito priznao i Generalni sekretar Ujedinjenih nacija kada je u svom izvestaju br. S/25704 (sec. 18) od 3. maja 1993. rekao:
Ovo pravilo po kojem je izvor sudske vlasti u zakljucenim medjunarodnim ugovorima doskora je postovano bez i jednog jedinog izuzetka. A onda je Savet bezbednosti svojom Rezolucijom br. 827 od 25. maja 1993. uzeo sebi pravo da obrazuje ad hoc sud cija je nadleznost i vremenski i prostorno ogranicena - pocev od 1. januara 1991, a za teritoriju bivse Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije. Kako nikad do sada Savet bezbednosti nije obrazovao ni jedan sud, valjalo je naci kakav-takav pravni osnov da ne bi bas ispalo da sila cini pravo. Pravni osnov je onadjenoe u sirokom tumacenju odredbe u glavi VII Povelje Ujedinjenih nacija, po kojoj Savet bezbednosti moze preduzeti meru radi odrzavanja ili vaspostavljanja mira i bezbednosti, posle neophodnog utvrdjivanja da postoji pretnja miru, narusavanje mira ili cin agresije. Drugim recima, izraz sud, kao odgovarajuca ustanova, podveden je pod rec omeraoe, sto jos niko nije ucinio. Ali su clanovi Saveta bezbednosti, narocito stalni clanovi, verovatno smatrali ne samo da sila cini pravo, nego i da pojedinim recima mogu da pridaju ono znacenje koje one nikada do tada nisu imale. Tako su izrazi omeraoe i osudoe postali sinonimi.
Tog nezahvalnog zadatka, da medjunarodni krivicni sud opravda kao jednu vrstu prinudne mere za koju je, prema glavi VII Povelje, Savet bezbednosti ovlascen, poduhvatio se Generalni sekretar Ujedinjenih nacija. Pri tom se nije pozivao na valjan pravni osnov ovog ovlascenja Saveta bezbednosti, vec na nacelo celishodnosti. oOvaj pristupoe - veli Generalni sekretar - oimao bi prednost da je svrsishodniji i neposredno delotvoran, posto bi sve drzave imale neotklonjivu obavezu da preduzmu sve sto je neophodno da bi se provela odluka doneta kao prinudna izvrsna mera na osnovu glave VII.oe Tako je nacelo politicke celishodnosti dobilo prednost u odnosu na nacelo zakonitosti i pravne valjanosti.
Generalni sekretar je naravno znao da Savet bezbednosti ne moze da okreiraoe medjunarodno krivicno pravo. Zato mu se i omakla tvrdnja da opoveravanjem Medjunarodnom sudu zadatka da progoni lica odgovorna za ozbiljne povrede medjunarodnog humanitarnog prava, Savet bezbednosti ne bi stvarao ili navodio na to da AEozakonjujeAE pravo, nego bi Medjunarodni sud pre imao zadatak da primenjuje postojece medjunarodno humanitarno pravo.oe Ni to, medjutim, nije tacno. Rezolucijom br. 827 od 25. maja Savet bezbednosti je, vrseci svoju nepostojecu zakonodavnu nadleznost, suspendovao primenu @enevskih konvencija od 12. avgusta 1949, sa dodatnim protokolima, kao i Konvencije o sprecavanju i kaznjavanju zlocina genocida od 9. decembra 1948. koje nadleznost za sudjenje poveravaju na cionalnim sudovima, tako sto je za zlocine pocinjene na teritoriji bivse SFR Jugoslavije uspostavio prvenstvenu nadleznost Medjunarodnog suda koja ukida nadleznost na cionalnih sudova u bilo kojoj drzavi sveta. Postavlja se od mah pitanje u ime kog nacela Savet bezbednosti moze su spendovati, pa i menjati medjunarodne ugovore legi slativnog karaktera.
Kada je jednom uzurpirao pravo da donosi zakone, Savet bezbednosti se odvazio na jos jedan korak: svoju nepostojecu zakonodavnu nadleznost preneo je na svoju kreaturu - Medjunarodni krivicni sud u Hagu. U tom cilju clanom 15. Statuta Medjunarodnog suda ovlastio je njegove sudije da donesu pravila o postupku i dokazima za sprovodjenje istraznog postupka, sudjenja i postupka po zalbi, izvodjenja dokaza, zastitu zrtava i svedoka i o drugim prik ladnim stvarima. A time je Savet bezbednosti ne samo donosio zakon, vec je i ovlastio ovaj Sud da u materiji krivicnog procesnog prava sam sebi bude zakonodavac. Medjunarodni sud je bez ikakvog dvoumljenja prihva tio ovo ovlascenje da sam sebi propisuje zakone, to jest da utvrdjuje Pravila o postupku i dokazima po kojima ce kasnije presudjivati u pojedinacnim slucajevima. Tako je vec februara 1994. usvojio ova Pravila da bi ih potom cak sest puta menjao - maja i oktobra 1994, januara i juna 1995, januara i aprila 1996. godine. Samo januara 1995. iz menjeno je 41 pravilo od ukupno 125, dok je sa preostalim amandmanima po svoj prilici izmenjena skoro jedna polovina prvobitno utvrdjenih pravila. I sto je najgore, Sud je menjao Pravila po kojima treba da sudi imajuci na umu prakticne probleme koji su se pojavljivali prilikom njihove primene na tekuce slucajeve koje je trebalo da presudi. To je, nazalost, cinio uprkos vlastitom pravilu 6. stavu (C) da se amandmani ne mogu primenjivati na stetu prava optuzenog u bilo kojem tekucem slucaju, cime su pojedini amandmani poprimili karakter zakona sa povratnom sna gom.
Posebno je zanimljiv nacin na koji Sud menja svoja Pravila. Zakonodavno telo to obicno cini na javnoj sednici posle duge i podrobne rasprave o svakom predlozenom paragrafu ili potonjem amandmanu. Medjunarodni sud to cini mnogo jednostavnije. Wegova Pravila se najpre donose na plenarnim sednicama odlukom sedam sudija, a prema pravilu 6, stavu (B) to se moze izvesti i na drugi nacin, pod uslovom da amandman sve sudije prihvate jednoglasno. Odmah se postavlja pitanje koji je to drugi nacin za pri hvatanje amandmana ako to nije rasprava na plenarnoj sednici. Odgovor je, po svoj prilici, jednostavan. Predsed nik ili neki sluzbenik Suda telefaksom upucuje svim sudi jama, rasutim po svetu, predlog amandmana, a one istog dana telefaksom dostavljaju svoj pristanak. To je, dakle, taj novi nacin donosenja zakona putem telefaksa, koji bi mo gao da revolucionise vec zastareli nacin donosenja zakona u britanskom Parlamentu.
Tako je Sud u Hagu koristio zakonodavnu nadleznost koju je Savet bezbednosti najpre uzurpirao, a potom Sudu velikodusno delegirao. Da paradoks bude veci, Sud je ucinio jos jedan korak dalje: ne samo da je sam sebi bio zakonodavac, nego je deo osvojeoe zakonodavne nadleznosti preneo na tuzioca kako bi i on sam sebi pro pisivao pravila po kojima ce postupati. Zato je pravilom 37. stavom (A) utvrdjeno da ce tuzilac sve svoje funkcije utvrdjene Statutom vrsiti u skladu s Pravilima i takvim ured bama, saglasnim Statutu i Pravilima, koje on sam moze doneti.
Antonio Kaseze, predsednik Medjunarodnog suda, dobro je znao da nikada do sada u istoriji i jedne civilizo vane zemlje nije pojedinacni sud sam sebi propisivao prav ila po kojima ce da sudi, jer bi to znacilo pogubno narusavanje nacela podele vlasti izmedju zakonodavca i sudstva, koja je, po Monteskijeu, bitno jemstvo slobode. Zato je maja 1995. i mogao da kaze da donosenje Pravila ovog Suda predstavlja poduhvat oza koji nema presedana na medjunarodnom planuoe. Da je bio manje samouveren i samoljubiv u toj neocekivanoj ulozi vlastitog zakonodavca, morao je ozbiljno da se upita: ako nikad do sada ni na me djunarodnom planu niti u jednoj civilizovanoj zemlji ni jedan pojedinacni sud nije bio sam sebi zakonodavac, zar uopste moze biti valjanog razloga zbog kojeg treba odstupiti od takve prakse koja je postala i neprikosnoveno pravilo? Ima, doduse, zemalja u kojima se primenjuje prece dentno pravo, poput common lanja u Engleskoj. Ali ni ovo pravo nije plod smisljenog i trenutacnog poduhvata samo jednog suda, vec proizvod svih sudova kao jedinstvenog sistema, i to u duzem periodu vremena od nekoliko vekova. I zato engleski sudija duboko veruje da sudi po pravu koje je neko drugi stvorio, pa nema to zadovoljstvo, koje ima Antonio Kaseze, da propisuje opsta pravila po kojima on sam sudi.
Ako je za vrsenje zakonodavne nadleznosti radi utvrdjivanja Pravila po kojima ce suditi Medjunarodni sud samo delimicno odgovoran, jer glavna ozaslugaoe za to pripada Savetu bezbednosti koji je pomenutu nadleznost najpre uzurpirao a potom delegirao, za dalju devoluciju ove nadleznosti i njeno prenosenje na tuzioca, kao samo jednu od dveju strana u sporu pred sudom, iskljucivo je odgovoran ovaj Sud. A to je takodje poduhvat za koji nema premca u novijoj istoriji. Da je kojim slucajem Medjunarodni sud uvazio jednakost strana u sporu, on bi otisao i korak dalje, pa bi i branioca optuzenog ovlastio da sam sebi propise opsta pravila po kojima ce braniti svog klijenta. To bi takodje bila velika i neocekivana novina koju bi Medjunarodni sud uveo u savremeno krivicno procesno pravo.
Sledeca novina kojom su Savet bezbednosti i Medjunarodni sud oobogatilioe pravnu teoriju i praksu jeste izuzetan polozaj tuzioca. U dobro utvrdjenom pravnom sis temu, recimo common lanja, tuzilac je samo jedna od dveju ravnopravnih strana u sporu pred sudom, te stoga u pogledu statusa i jedne i druge strane - tuzioca i optuzenog - i mogucnosti njihove nagodbe krivicni spor ima dobrim delom svojstvo parnice. Time postupak pred sudom postaje uistinu kontradiktoran tako sto se dve strane, pod potpuno ravnopravnim uslovima, spore, a sud kao treci, nezavistan i nepristrasan cinilac u odnosu i na jednu i na drugu stranu, resava spor i donosi presudu.
Savet bezbednosti i Medjunarodni sud odbacili su ovakvu zamisao krivicnog spora i potpune ravnopravnosti stranaka da bi tuziocu pridali privilegovan status i ucinili ga delom samog suda. Najpre je clanom 11. Statuta Medjunarodnog suda izricito utvrdjeno da je tuzilac organ ovog Suda. A potom se nizom odredaba potvrdjuje ovaj izu zetan, ocigledno povlascen, status tuzioca. Tako je pravilom 33. propisano da beleznik Suda opsluzuje ne samo veca i plenum Suda vec i svakog sudiju i tuzioca, sto znaci da je pisarnica zajednicka. Uz to je pravilom 39. tuzilac dobio pravo da poziva i saslusava osumnjicene, zrtve i svedoke i uzima njihove izjave, prikuplja dokaze i vrsi uvidjaj na licu mesta, sto u dobro uredjenom pravosudnom sistemu radi policija do pokretanja istrage, a potom istrazni sudija, jer se jedino tako moze obezbediti kontradiktornost postupka i ravnopravnost obeju strana - tuzioca i optuzenog. Tvorci Statuta i Pravila Medjunarodnog suda naprav ili su, medjutim, neoprostivu gresku: tuzioca su u isti mah ucinili i delom Suda i strankom pred sudom. Najpre je pravilom 2. predvidjeno da su stranke tuzilac i optuzeni, a zatim se nizom drugih pravila narusava njihova ravnoprav nost u postupku pred sudom. Tako, recimo, tuzilac, kao stranka u sporu, moze predlagati (pravilo 6) izmenu Prav ila, dok optuzeni i njegov branilac to ne mogu. Zatim sudece vece moze (pravilo 46), posle upozorenja, da izbaci bra nioca, ako je, po misljenju veca, njegovo ponasanje sablaznjivo, uvredljivo ili na drugi nacin remeti odgovarajuci tok postupka. Nikome od tvoraca ovih Pravila nije palo na pamet da predvidi i mogucnost izbacivanja tuzioca, kao da on ne moze biti sablaznjiv i uvredljiv na racun optuzenog, njegovog branioca, pa i samih sudija. Naposletku, prema pravilu 66. stavu (C) tuzilac moze, po odobrenju sudeceg veca, da uskrati odbrani pravo uvida u knjige, dokumente, fotografije i materijalne predmete u njegovom posedu ako bi se to protivilo javnom interesu ili bi narusavalo interese bezbednosti bilo koje drzave. Sudece vece o ovom zahtevu tuzioca odlucuje in camera (bez prisustva stranaka i javno sti), s tim sto je tuzilac duzan da samo ovo vece obavesti o razlozima zbog kojih ovi dokazi (knjige, dokumenti, foto grafije i materijalni predmeti) moraju ostati poverljivi, sto znaci da prilikom davanja ovih objasnjenja branilac optuzenog ne sme biti prisutan.
Tvorci ovakvog izuzetnog polozaja tuzioca, koji je u isti mah i deo suda i jedna od dveju stranaka pred tim istim sudom, verovatno smatraju da su veliki novatori. Da bolje znaju istoriju Otomanskog Carstva brzo bi se dosetili da je takav polozaj imao i turski kadija. Zato u nasem narodu postoji izreka: kadija te tuzi, kadija ti sudi.
Ovako izuzetan i, po mnogo cemu, neprihvatljiv polozaj tuzioca predstavlja samo jednu od onovinaoe kojom su tvorci Statuta i Pravila Medjunarodnog suda oobogatilioe krivicno procesno pravo. Sledece iznenadjenje je mogucnost tajnosti optuznice, sudjenja i svedocenja pod uslovima koji omogucavaju proizvoljnost i bitno odstupaju od uobicajenih merila u savremenom procesnom pravu. Prema pravilu 53. stavu (B), sudija ili vece mogu, posle savetovanja sa tuziocem, da zabrane objavljivanje optuznice ili jednog njenog dela, svih ili pojedinih doku menata ili obavestenja, ako je to neophodno radi zastite poverljivih obavestenja koja je pribavio tuzilac ili je na drugi nacin u interesu pravde, cime su prepustili tuziocu, sudiji i sudecem vecu da po svojoj volji ili samovolji odredjuju nji hovo znacenje, domasaj i smisao.
Pored podataka, dokumenata i obavestenja koji se mogu uskratiti svekolikoj javnosti, postoje i obavestenja koja se mogu uskratiti samoj odbrani. Rec je o obavestenjima cije bi otkrivanje iz bilo kojeg razloga moglo biti protivno javnom interesu ili bezbednosnim interesima bilo koje drzave (pravilo 66. stav /C/). Ako se bolje razmisli posredi su obavestenja koja je pre svega pribavila americka obavestajna sluzba. Otuda tako prikupljena obavestenja treba drzati u potpunoj tajnosti da bi se prikrio njihov izvor, a narocito nacin na koji su prikupljena. To je neovlasceno prisluskivanje i snimanje telefonskih razgovora, poruka upucenih faksom, bezicnih razgovora i poruka, snimanje iz satelita i aviona bez pilota koji bez ikakvog odobrenja nadlecu ratna poprista na tlu bivse Jugoslavije, kao i prikupljanje drugih podataka i obavestenja od strane agenata tajnih sluzbi koji se kriju pod maskom humani tarnih radnika ili sluzbenika Ujedinjenih nacija, Crvenog krsta i drugih vladinih i nevladinih organizacija. Nije nista neobicno sto americka, engleska ili ruska obavestajna sluzba, na nacin koji nije pravno ispravan, prikupljaju raznovrsna obavestenja. Nevolja je, medjutim, u tome sto su tuzilac i haski Sud skloni ne samo da koriste nezakonito pribavljena obavestenja, vec i da uskracivanjem javnosti optuznice i sudjenja prikriju izvor obavestenja na ko jima sama optuznica, predlozeni dokazi i potonja presuda pocivaju. I u tome su spremni da idu toliko daleko da ce i samoj odbrani, pod vidom zastite javnog interesa ili bezbednosnih interesa bilo koje drzave, oduzeti pravo da prouci dokaze, podatke, dokumenta, fotografije i materi jalne objekte u posedu tuzioca, koji potkrepljuju optuznicu i terete optuzenog. Da kojim slucajem u Sjedinjenim Drza vama tuzilac samo pokusa da na sudu protiv optuzenog upotrebi neovlasceno snimljene telefonske razgovore, sud bi smesta odbio takve oedokazeoe. Za razliku od ove civilizo vane sudske prakse, pred Sudom u Hagu sve je dozvo ljeno, ukljucujuci i koriscenje nezakonito pribavljenih obavestajnih podataka i prikrivanje njihovih izvora.
Kada je u mracnom srednjem veku Sveta inkvizicija zelela da zastiti nekog vaznog svedoka koji se svojim ocima uverio da optuzena vestica opsti s djavolom, dopustala mu je da se pred sudom pojavi s maskom odnosno kapuljacom. Tako je sud saznavao oistinuoe, a svedok je bio zasticen od urokljivog pogleda opasne vestice i njenog zlog duha koji bi mogao da mu se sveti posle njenog spaljivanja na lomaci. U svojoj zarkoj zelji da zrtve i svedoke ratnih zlocina u bivsoj Jugoslaviji zastite od zlocinaca demona, tvorci Pravila o postupku i dokazima pribegli su slicnom prikri vanju identiteta zrtve i svedoka. Tako prema pravilu 69, tuzilac moze, u izuzetnim okolnostima, zahtevati od sudeceg veca da zabrani otkrivanje identiteta zrtve ili sve doka, koji mogu biti u opasnosti ili ugrozeni, sve dok ne budu pod zastitom ovog Suda. Ovakvo privremeno prikri vanje identiteta zrtve ili svedoka jos se moze razumeti, po gotovo sto je stavom (C) ovog pravila predvidjeno bla govremeno otkrivanje njihovog identiteta pre sudjenja kako bi odbrana imala dovoljno vremena da se pripremi. Ono sto se ni po koju cenu nije smelo dozvoliti, to je trajno prikrivanje identiteta zrtve ili svedoka, kao i dopustanje svedoku da odbije odgovor na postavljeno pi tanje pozivajuci se na tajnost. Ovo drugo predvidjeno je pravilom 70. stavom (B),(C) i (D). Ukoliko tuzilac pribavi obavestenje, koje mu je dato pod uslovom da ostane poverljivo, tada ne sme otkriti njegov izvor bez saglasnosti lica ili entiteta koji su mu ga dali. To i ne bi bilo tako neuobicajeno pod uslovom da se tako pribavljena oba vestenja ne koriste u dokaznom postupku pred Sudom. Ali tuzilac moze, uz saglasnost tog lica ili predstavnika takvog entiteta, odluciti da upotrebi kao dokaz na sudu tako pri bavljena svedocenja, dokumente i druge materijale. U tom slucaju - i to je jedna velika novina - sudece vece ne sme da ijednoj stranci nalozi pribavljanje dodatnog dokaza do bijenog od lica ili entiteta, koji su dali prvobitno obaveste nje, niti sme, radi pribavljanja dodatnog dokaza, da s mo pozove to lice ili predstavnika tog entiteta kao svedoke ili da nalozi njihovo dolazenje na sudjenje. Tuzilac, doduse, moze pozvati kao svedoka lice ili predstavnika entiteta koji su pruzili poverljivo obavestenje, ali sudece vece ni tada ne sme naloziti svedoku da odgovori na bilo koje pitanje ako ovaj to odbije pozivajuci se na tajnost.
Svako ce se odmah upitati kakvi su to svedoci koji daju tuziocu neko poverljivo obavestenje, a potom nece da odgovaraju na dodatno pitanje o tome kako su do takvog obavestenja dosli, niti sudece vece ima pravo da ih na to prisili. To su po pravilu obavestajci koji neovlasceno i protivzakonito vrsljaju po tudjim zemljama radi prikupljanja obavestenja do kojih se uobicajenim sredstvima ne moze doci. I to su predstavnici vlada koje haskom Sudu do stavljaju poverljiva obavestenja uz uslov da se ne moze otkriti izvor niti nacin, po pravilu protivzakonit, na koji su ona pribavljena. Jedino ostaje pitanje da li se takva osvedocenjaoe mogu prihvatiti kao validna i da li se takvim tajnovitim i nemustim osvedocimaoe uopste moze verovati. Jos jedna novina koju su uveli tvorci ovih Pravila jeste svedocenje bez obaveze da se to ucini na samom sudjenju. Prema pravilu 71, na zahtev bilo koje stranke, sudece vece moze, u izuzetnim okolnostima i u interesu pravde, da nalozi uzimanje izjava pod zakletvom radi koriscenja na sudjenju i toga radi da imenuje sluzbenika koji ce tome predsedavati. Povremeno se, naravno, dogadja da poneki vazan svedok zbog teske bolesti ne moze da napusti kucu ili bolnicu i dodje na sudjenje. Ali tada se, umesto u sud nici, u njegovoj sobi odrzava rociste pod predsednistvom sudije, na kojem ovaj svedok odgovara na pitanja tuzioca i branioca. Olako prepustanje sudskom sluzbeniku da sam uzima izjave svedoka, kad god sudece vece proceni da je to u ointeresu pravdeoe, povecava mogucnost zloupotrebe i onemogucava suocavanje svedok koji o istoj stvari razlicito svedoce.
Najveca onovinaoe koja je ovim Pravilima uvedena predstavlja trajno prikrivanje identiteta svedoka ili zrtve ili lica koje je s njim u srodstvu ili u zajednici. Pod vidom ocuvanja privatnosti i zastite zrtve i svedoka, sudija ili sudece vece mogu, prema pravilu 75, da na sednici in camera (bez prisustva stranaka i javnosti) naloze sledece mere koje sprecavaju otkrivanje javnosti ili medijumima identiteta ili boravista zrtve ili svedoka ili lica s kojim su ona u srodstvu ili su povezana:
Da bismo lakse razumeli ne samo oizuzetnostoe nego i izuzetnu mogucnost zloupotrebe pomenutih sredstava zastite zrtve i svedoka, posluzicemo se jednim izmisljeni primerom. Recimo da u jednom americkom gradu s poremecenim i veoma zategnutim medjurasnim odnosima dodje do seksualnog napastvovanja pripadnika jedne rase od strane pripadnika druge rasne skupine. Zastrasena mogucnoscu osvete rodjaka i suseda napasnika, zrtva ovog zlocina zatrazi da na sudu svedoci pod pseudonimom preko sredstava koja izoblicuju njen lik i glas. Da li bi to americki sud dozvolio? Sigurno ne bi. I jedan od niza razloga, koji bi u prilog tog odbijanja naveo, bila bi i tvrdnja da se takvim osvedocenjemoe pod izmisljenim imenom osujecuje pravicno sudjenje.
Posle ovog uverljivog primera nuzno sledi i ovo pi tanje. Zbog cega americki sud ne moze da prihvati ovakav nacin osvedocenjaoe, a haski Sud moze, kad i jedan i drugi i te kako vode racuna o zastiti zrtve ili svedoka od mogucne osvete optuzenog i njegovih rodjaka i ortaka? Odgovor je iznenadjujuci: americki sud cvrsto veruje - inace ne bi sudio - da je americki pravosudni aparat, ukljucujuci i policiju, u stanju da pruzi zastitu i on to po pravilu i jeste, sem u vrlo retkim slucajevima organizovanog kriminala, dok haski Sud dobro zna da on sam to nije kadar, a s pravom podozreva da takozvana medjunarodna zajednica, olicena u Savetu bezbednosti, uopste nema nameru da se bavi zastitom nekakvih zrtava i svedoka iz balkanskog uzavrelog kotla. Pa kad niko nije spreman da delotvorno i postojano stiti zrtvu ili svedoka od osvete optuzenog, onda im bar treba prikriti identitet.
Da su ucinile jos jedan korak dalje u ovakvom rasudjivanju, haske sudije su se morale upitati: Zar pod takvim uslovima uopste treba da sude, ako zarad zastite zrtve ili svedoka moraju da koriste sredstva kojima se sluzila Sveta inkvizicija? A da kojim slucajem znaju znacenje pojma suverenosti, oni bi svog poslodavca - Savet bezbednosti - upitali: Kako uopste misli da bilo kome sudi ako nije u stanju da obezbedi sve neophodne uslove koje vrsenje pravosudne vlasti podrazumeva? Kada je u svom znamenitom delu Levijatan Tomas Hobs prikazivao bitna obelezja suverenosti, u njih je ubrojio i ovrsenje pra vosudja, to ce reci ispitivanje i resavanje svih sporova koji mogu da nastanu u vezi sa pravom, bilo gradjanskim ili pri rodnim, ili u vezi sa cinjenicamaoe. Pri tom je najvaznije da vrsenjem pravosudja suveren obezbedi opstu i potpunu zastitu svih podanika od povreda prava koje drugi nanose.
Jer, u protivnom osvakom coveku ostaje, po prirodnom i nuznom nagonu za sopstvenim odrzanjem, pravo da se sam svojom licnom snagom stiti, sto znaci stanje ratno i protivno cilju radi koga je svaka drzava ustanovljenaoe. Drugim recima, onaj koji hoce i u stanju je da sudi, taj je suveren; a kao su veren duzan je da svim gradjanima pruzi pouzdanu zastitu od nasilja i nepravde drugih. Ko ovo drugo nije u stanju, ne treba ni da sudi, jer nije suveren. ^lanovi Saveta bezbed nosti, narocito oni stalni, hteli su ono prvo - da sude - a da nisu u stanju da obezbede ono drugo - da pruze pouzdanu zastitu. Otuda i nevesta dovijanja da se prikrivanjem identi teta zrtava i svedoka i drugim slicnim sredstvima postigne ono sto mora da obezbedi dobro postavljena i delotvorna suverena vlast.
Zbog ove bitne mane vlasti, koja je obrazovala haski Sud, stvoren je i citav niz drugih neuobicajenih odredaba na podsmeh i sramotu ovog Suda i njegovih utemeljivaca. Posebno je karakteristicno pravilo 99. koje dopusta hapsenje optuzenog koji je presudom oslobodjen krivice. Zaista paradoksalno! Do ovog paradoksa doslo je, medjutim, iz prakticnih razloga. Kada porota americkog prvostepenog suda izrekne oslobadjajucu presudu, do tada optuzeni odmah napusta sudnicu kao slobodan covek i vlastan je da ide kuda mu je volja. Tuzilac se naravno moze zaliti protiv prvostepene presude, ali ne moze zahtevati da oslobodjeno lice i dalje ostane u pritvoru do donosenja drugostepene presude. Povremeno se desava da drugostepeni sud ukine prvostepenu presudu i nalozi ponovno sudjenje, iako je po menuto lice na slobodi, pa se moze dogoditi da se ono ne odazove pozivu prvostepenog suda. To, medjutim, nikoga posebno ne zabrinjava, jer se polazi od pretpostavke da po licija, kao organ suverene vlasti, mora biti kadra da izvrsi svaki sudski nalog i trazeno lice privede pravdi.
Sudije haskog Suda, koje su tvorci spornog pravila, dobro znaju, iako ne smeju to javno da kazu, da se njihova suverena vlast prostire samo nad sudnicom u kojoj sude i zatvorom u kojem drze svedoke, osumnjicene i optuzene. Ta nevolja ih je primorala da donesu protivrecno pravilo. Najpre su stavom (A) pravila 99. utvrdili da se u slucaju oslobadjajuce presude optuzeni odmah pusta na slobodu. A potom su stavom (B) derogirali prethodno pravilo dopusta juci sudecem vecu da, na puki nagovestaj tuzioca da ce pod neti zalbu, izda nalog za hapsenje optuzenog koji se odmah izvrsava. Tako se, zahvaljujuci ovoj sofisteriji haskog Suda, optuzeni u isti mah i oslobadja i ponovo hapsi. Da su haske sudije imale sposobnost logickog misljenja, one bi formuli sale sledece pravilo koje se ovde zapravo primenjuje: o oslobadjanju ili zadrzavanju u pritvoru lica kome je izrecena prvostepena oslobadjajuca presuda odlucuje tuzilac. Bas u duhu vec pomenutog pravila: kadija te tuzi, kadija ti sudi.
Za dobre poznavaoce ustavnog i krivicnog prava veliko iznenadjenje predstavlja i pravilo koje dopusta prisiljavanje svedoka da samog sebe optuzuje. Savremeno krivicno pravo takvo prisiljavanje izricito zabranjuje, pa svedok uvek moze uskratiti odgovor na postavljeno pitanje ako bi se u tom odgovoru navodile cinjenice koje njega samog terete i optuzuju. Dugo vremena veliki uzor ovog vaznog krivicnopravnog jemstva predstavljao je Peti amandman na Ustav Sjedinjenih Americkih Drzava od 1787, po kojem oniko... nece u bilo kom krivicnom slucaju biti prisiljen da svedoci protiv samog sebeoe.
Tvorci Pravila haskog Suda nisu se drzali ovog velikog uzora nego su formulisali sledece pravilo 90. (E) koji dopusta prisiljavanje na samooptuzivanje: oSvedok se moze usprotiviti davanju bilo kakve izjave koja smera na to da ga optuzi. Vece, medjutim, moze prisiliti svedoka da odgovori na to pitanje. Svedocenje koje je na ovaj nacin iznudjeno nece se koristiti kao dokaz protiv tog svedoka za bilo koji prestup izuzev krivokletstvaoe. Valja se odmah upitati zasto su tvorci ovog pravila dopustili prisiljavanje svedoka na samooptuzivanje ako se iznudjeni dokaz nece upotrebiti protiv njega samog. Po svoj prilici su posli od saznanja da su ratni zlocini najcesce saucesnistvo vise lica, koja mogu, ako na to budu prisiljena, da se medjusobno terete. Pretpostavimo da haskom Sudu podje za rukom da dva izvrsioca istog ratnog zlocina dovedu u zatvor, a da oni u tom trenutku ne znaju za sudbinu onog drugog. Tada se prvi saucesnik moze prisiliti da svedoci protiv onog drugog, uz cvrsto uveravanje da se to svedocenje nece upotrebiti protiv njega samog. I obrnuto. Drugi saucesnik ce biti prisiljen da svedoci protiv prvog, uz izricito jemstvo da to svedocenje njega samog nece teretiti. I tako tuzilac pribavlja cvrste dokaze protiv i jednog i drugog, a da formalno nije bilo samooptuzivanja. Na nase veliko iznenadjenje, u ovoj stvari tvorci Pravila su zaista bili lukavi, ma koliko ovo njihovo snalazenje i domisljanje bili protivni temeljnom nacelu savremenog krivicnog prava da se samooptuzivanje ne sme iznudjivati.
Konacno, pomenuta pravila sadrze citav niz neo dredjenih, prakticno bezobalnih pojmova, koji omogucavaju veliku proizvoljnost i samovolju. Karakteristican primer predstavlja pravilo 79. koje dopusta iskljucivanje stampe i javnosti sa sudske rasprave ili jednog njenog dela zbog sledecih razloga:
Pravda, inace, uvek predstavlja neku vrstu jedna kosti, najpre onu elementarnu - jednakost pred zakonom. To su izgleda znali i clanovi Saveta bezbednosti kada su u Statut Medjunarodnog suda uneli sledecu odredbu: oSva lica pred Medjunarodnim sudom bice jednakaoe (clan 21. stav 1). Ova vrsta jednakosti, pored ostalog, podrazumeva da sva prit vorena lica u Hagu imaju potpuno iste uslove boravka u zatvo ru, i da se u tom pogledu ne prave nikakve razlike. Sudije haskog Suda su, medjutim, verovale da je pravda ono sto one misle da jeste, pa su u svoja Pravila uneli odredbu koja dopusta pravljenje bitnih razlika u uslovima pritvora optuzenog. Tako prema pravilu 64, predsednik Suda moze, na zahtev stranke, zahtevati izmenu uslova pritvora optuzenog. To je kao kad bi sef neke vece bande u Sjedinjenim Drzavama zahtevao od predsednika suda, pred kojim ce uskoro odgovarati, da mu u svojstvu pritvorenika omoguci boravak u vlastitoj velelepnoj vili iz koje je i do tada upravljao svojim oposlovimaoe, pod uslo vom da on iz svog dzepa plati zatvorsku strazu koja bi ga danonocno cuvala da ne pobegne.
Ma koliko ovaj izmisljeni primer bio paradoksalan, on se u Hagu obistinio. Dok je srpski general Djordje Djukic, iako na smrt bolestan, camio u bednoj zatvorskoj celiji bez odgo varajuce lekarske nege, hrvatski general Tihomil Blaskic, preko svojih mocnih zastitnika, ourediooe je s predsednikom haskog Suda da, kao optuzeni, u Hagu ne boravi u zatvoru, nego u iznajmljenoj luksuznoj vili sa cuvarima koje ce placati njegovi oprijateljioe. Po Antoniju Kasezeu, i to je ucinjeno u interesu pravde - one opravdeoe po kojoj je lako biti kardinal kada ti je otac papa.
Jedna engleska izreka veli: Pravda ne treba samo da se izvrsi, nego treba da se vidi da se izvrsava. Ono sto se u Hagu vidi da se izvrsava to nije pravda, vec samovolja i ne pravda.